Uvod
Dobroćudno uvećanje prostate s svim posljedicama koje sa sobom može donijeti
predstavlja stalnu aktualnu medicinsku i društvenu temu kako u svijetu tako
i kod nas. Sa medicinskog i istraživalačkog aspekta još uvijek je itekako interesantna
zbog niza nepoznanica koje do kraja treba rasvijetliti, a društvenog aspekta
zahtijeva za nadolazeće generacije uvijek nova pojašnjena o prirodi bolesti
i upute o načinima njenog liječenja. Nažalost, na našim prostorima regija spolovila
i spolnih organa je još uvijek tema o kojoj se relativno malo i teško govori
što u velikom broju slučajeva dovodi do uznapredovalih bolesnih stanja i dugotrajno
prisutnih tegoba i onda kada se one mogu relativno uspješno rješavati. Gotovo
da se radi o tabu temi koja se počinje rasvjetljavati u stanju kada intenzitet
tegoba postane takav da poremećaj zdravlja zabrinjavajuči a komoditet onoga
koji ima tegobe, dakle kvaliteta života bolesnika, bitno poremećen. Ne rijedak
slučaj kod nas je javljanje k urologu tek u fazi bolesti kada je mokrenje posve
onemogućeno i kada zapravo postojeće stanje zahtijeva hitnu specijalističku
intervenciju. U isto tako ne rijetkim slučajevima, s manje burnim znacima poremećaja
mokrenja, bolesnik dolazi na pregled kada su tihe popratne tegobe u znatnoj
mjeri narušile funkciju drugih organa, posebno funkciju bubrega, na način da
su ti poremećaji postali vodeći i takvi da se bolesnik ipak javlja liječniku.
Zašto je to tako?. Vjerojatno ima niz mogućih objašnjenja, no u standardnom
predlošku obično se kaže da je tako stanje posljedica nedovoljne medicinske
prosvjećenosti ali općeg kulturelnog stanja društva. Kod nas se još uvijek često
čuje, vezano za poteškoće mokrenja kod muškarca srednje i starije dobi komentar
u smislu: <pa tako je mokrio ( s takvim smetnjama!) i moj otac i djed i pradjed
a doživjeli su takvu i takvu dob>. Dakle hoće se reči da je određena <pojava>
shvaćena kao nešto normalno ćemu se ne mora posvećivati posebnu pažnja a kamoli
ne medicinsku! Takvo stajalište danas više ne možemo prihvatiti niti sa stanovišta
medicine u cjelini a niti sa stanovišta pojedinca odnosno društva u cjelini.
Ako bismo prihvatili taj stil ocijene života i načina življenja onda bi po usporedbi
jednako tako bilo posve nepotrebno voziti se autom, gledati televiziju, telefonirati
i još štošta, jer to nisu radili naši predi. Uz dužno poštovanje prema našim
precima, ljudski rod na svim poljima napreduje i mi jesmo i trebamo biti korisnici
tog napretka kada god je moguće. Tim više, što ipak na kraju, i uza svo trpljenje
onoga koji ima smetnje vezane za povećanu prostatu, slijedi liječenje koje tada
može biti u znatnoj mjeri i kompliciranije te jasno i skuplje. Urologija je
upravo ona specijalistička grana medicini koja se bavi izmedu ostalog i bolestima
muških spolnih organa, dakle i bolesti dobroćudno uvećane prostate, što kirurškim
liječenjem što ne kirurškim liječenjem, a naša sreća se sastoji u činjenici
do ovu specijalističku djelatnost u našoj zemlji imamo dobro razvijenu. Koristimo
to da bismo živjeli zdravije i ugodnije.
Anatomija
Prostata (predstojnica, kestenjača) je dakle spolna žlijezda kroz koju prolazi
mokraćna cijevi od početka, od izlaska iz mokraćnog mjehura pa u dužini od 3-5
cm da bi dalje kroz mišično dno male zdjelice nastavila do vrha muškog spolovila.
Kada kažemo žlijezda, onda mislimo na onaj dio našeg tijela, onaj organ koji
nešto izlucuje van tj. u dio mokraćne cijevi koja kroz prostatu prolazi, ili
unutar našeg tijela ( u krv ili limfu) kao što je to slučaj kod nekih drugih
žljezdanih organa. Možemo reci da žljezdani dio prostate izlučuje u mokraćnu
cijev tekući sadržaj koji se u času ejalukacije miješa sa izlučevinama drugih
žlijezda spolnog sustava i zajedno sa sjemenom (spermijima) čini ono što uobičajenim
rječnikom zovemo sjemena tekućina (sperma). Dakle prostata je gradena od mikroskopskih
složenih žljezdanih elemenata obloženih mišicno-vezivnim tkivom koje kada se
u času ejakulacije grči, istiskuje prostatičnu žljezdanu tekućinu u mokraćnu
cijev. Koliko god to i ovako pojednostavljeno izgledalo komplicirano, potrebno
je znati kako bi se razumjelo ne samo niz događanja vezanih za dobroćudno uvećanje
prostate već i za druge bolesti i stanja vezanih za spolno mokraćni sustav muškarca.
Još jednom je važno istaci da početak mokraćne cijevi prolazi kroz prostatu
radi svih onih mehaničkih zbivanja koja nastaju kod uvećane prostate a vezani
su za nje odnos upravo prema tom djelu mokraćne cijevi i njenog izlaska iz mokraćnog
mjehura. Detaljniji anatomski dijelovi prostate jesu značajni ali prelaze okvire
ovog teksta.
Etiologija
Odgovor na pitanje što to dovodi do povećanja prostate i svih tegoba koje tada
nastaju izuzetno je složen i nažalost još ne u potpunosti razjašnjen. Prije
i same naznake mogućih uzroka treba napomenuti da je funkcija prostate usklađena,
sinhronizirana s nizom izuzetno složenih zbivanja u našem tijelu (hormonalnih,
kemijskih, biokemijskih i dr.) koji kada su funkcionalno uredni, rezultiraju
dobrom spolno-mokraćnom sposobnošću. Tu posebno valja naglasiti usku povezanost
i ovisnost hormonalne funkcija sjemenika (testisa) i prostate čija neusklađenost
po nekim teorijama i jeste osnova za početak dobroćudnog prostatičnog uvećanja.
Ukratko, sjemenici (testisi) izlučuju muški spolni hormon testosteron, koji
se unutar stanica prostate, a pod utjecajem enzima 5-a-reduktaze pretvara u
još djelotvorniji androgen dihidrotestosteron a koji je izmedu ostalog odgovoran
za razvijanje tjelesnih karakteristika muškarca (grada tijela, raspored dlaka,
snaga mišića itd.) čija razina je niska do dobi od kojih 10 godina života. U
istom tom periodu i prostata je malena a počinje rasti zajedno s pojačanim izlućivanjem
muškog spolnog hormona (testosterona) što sve zajedno zovemo fazom puberteta
kod muškarca. Svoju konačnu veličinu prostata doseže koncem puberteta i zadržava
je na toj razini do dobi od kojih 40-50 godina života a upravo je to i vrijeme
kada razina muškog spolnog hormona (testosterona) počinje opadati. S druge strane,
upravo u toj dobi počinje i pojavljivanje bolesti dobroćudnog uvećanja prostate
s nalazom povišenih vrijednosti dihidrotestosterona unutar uvećane prostate
što je i bio razlog za proučavanje meduodnosa hormonalne funkcije i pojave bolesti.
Ostaje činjenica da se prostata neće razviti u onih muškaraca kod kojih je hormonalna
funkcija testisa zapriječena još u djetinjstvu i da ce zakržljati ako se hormonalni
utjecaj testisa iz bilo kojeg razloga zapriječi u razdoblju kada je prostata
normalne veličine i funkcije. No kod vec razvijene bolesti (dobroćudno uvećanje
prostate!) izostanak utjecaja muškog spolnog hormona testosterona neće dovesti
do njenog vraćanja na normalnu veličinu.
Za razjašnjenje same bolesti i njezinih znakova osim istraživanja uzroka o njenom
nastanku o ćemu je ranije nešto rečeno, treba barem okvirno vidjeti s ćime bivaju
zapravo izazvane smetnje koje bolesnik ima. Kako to prostata raste i što remeti
svojim rastom? Kako taj rast pogoršava normalno stanje mokrenja?
Rekli smo opisujući prostatu da ona obavija početni dio mokraćne cijevi i da
je gradena od žlijezda koje se otvaraju u mokraćnoj cijevi. Zapravo radi se
o dvije grupe žlijezda, jedne koje su bliže mokraćnoj cijevi (<periuretralne
žljezde>) i druge grupe koja je nešto dalje od mokraćne cijevi. Okvirno to
možemo zamisliti kao dva žljezdana <omotača> od kojih je kod pojave bolesti
posebno važan ovaj uz mokraćnu cijev jer je zapravo on onaj koji se počinje
uvećavati potiskujuci drugi žljezdani sloj u stranu, prema van s jedne strane,
a s druge strane vršeći pritisak na mokraćnu cijev koja se tako prividno sužuje.
Možda je to jednostavnije objasniti slikom: (Slika 1). Na slici je jasno vidljivo
da prostata u cijelosti postaje povečana s jedne strane a da mokraćna cijev
postaje sve više vijugava i spljoštena
te tako zapravo prividno sužena. Stvarno suženje mokraćne cijevi spada u grupu
drugih bolesti iako su neki od simptoma slični ili istovjetni.
Slika 1. uvećanje prostate u fazama rastom prema periferiji i prema mokraćnoj
cijevi
Dakle sada se lakše može objasniti zašto nastupaju poremećaji mokrenja. Protok
mokraće kroz spljoštenu i vijugavu mokraćnu cijev postaje otežan i usporen s
svim drugim znacima bolesti koji prate uvećanu prostatu.
Simptomi bolesti <dobroćudno uvećane prostate>
Dobroćudno uvećanje prostate odvija se sporo i s različitim znacima poremećaja
mokrenja koji se generalno mogu podijeliti u dvije grupe. S jedne strane se
javljaju smetnje koje nastaju kao poremećaj pražnjenja mokracnog mjehura (opstrukcijski
simptomi) a s druge strane znaci bolesti koji nastaju kao posljedica poremećaja
punjenja mokraćnog mjehura (iritacijski simptomi). Sama veličina prostate nije
uvijek proporcionalno praćena s intenzitetom znakova bolesti. Nekada će velika
prostata dati relativno skromne simptome bolesti dok s druge strane relativno
malo uvećanje prostate može rezultirati izrazitim tegobama bolesnika. Ova bolest
dijeli se obično u tri stadija od kojih svaki zaslužuje poseban opis.
Pocetak bolesti (stadij I) karakteriziran je na početku relativno blagim smetnjama
od kojih bolesnik primjecuje učestalije mokrenje danju te potrebu za mokrenjem
noću jedan ili više puta. Ponekad se na početak mokrenja mora pričekati a snaga
mlaza mokraće biva slabija (<mokrenje prema vrhovima cipela>). Povremeno
se kod bolesnika javlja jak nagon na mokrenje a u nešto izražajnijem obliku
rezultira i nekontroliranim bijegom dijela mokraće zbog hitnog poziva koji se
ne uspije realizirati. Tiha i spora pojava ovih smetnji upravo je razlog da
se bolesnik na neki način na njih navikne, da se s njima saživi i da ih upravo
kao takve shvati kao nešto normalno, nešto zbog čega se ne treba javiti na pregled.
U ovoj fazi bolesti mokraćni mjehur se još uvijek u potpunosti prazni iako se
mora jače angažirati što rezultira postepenim zadebljanjem njegove stjenke a
jednako tako i njenim postupnim iscrpljenjem. Da bi poboljšao mokrenje bolesnik
se dodatno napinje i često bira određeni povoljniji položaj. Ukoliko se liječenje
ne započne vec u ovom stadiju bolesti teškoće se pojačavaju, bolest napreduje
i prelazi u svoju drugu fazu.
Drugi stadij bolesti karakteriziraju uznapredovale tegoba. Napor mokraćnog mjehura
da savlada prepreku koja je nastala uvećanjem prostate rezultira njegovim zamaranjem.
Mokraćni mjehur <popušta> (stručno početna dekompenzacija) i ne uspijeva
u potpunosti istisnuti prisutnu mokraću te nakon mokrenja u mjehuru ostaje njezin
dio u pravilu više od 1 decilitar. Mlaz mokraće postaje naglašenije slab, ponekad
s prekidima mokrenja a nakon završetka mokrenja dolazi do naknadnog prokapavanja
ili curenja mokraće. Broj noćnih ustajanja radi mokrenja se povečava i opće
stanje čovjeka biva slabije. Ako se niti s ovakvim smetnjama bolesnik ne javi
urologu i ne započne adekvatno liječenje bolest ce napredovati i preći u slijedeču
još težu fazu:
Potpuno popuštanje mokraćnog mjehura (III stadij) se stručno naziva stadij dekompenzacije
i izrazito je ozbiljno stanje. U ovoj fazi bolesti mokraćni mjehur se puni no
pražnjenje zbog svoje posvemašnje slabosti ne uspijeva izvršiti i tako dolazi
do <prelijevanja> mokraće što ne rijetko i bolesnici i njihova okolina
interpretiraju u smislu da je s oboljelim sve u redu, dapače, da mokri više
nego obično. Zbog veličine prostate može doći s otežanog doticanja mokraće iz
bubrega u mjehur što rezultira širenjem kanala bubrega i mokraćovod i više ili
manje naglašenim poremećajima bubrežne funkcije. Konacno, ovaj stadij nerijetko
rezultira posvemašnjom nemogučnošću mokrenja što ipak dovodi bolesnika urologu.
Bolest dobroćudnog uvećanja prostate osim navedenih simptoma mogu dodatno otežati
komplikacije koje nastaju kao nuspojava mehaničkog i iritacijskog utjecaja.
Bolesnik nerijetko primijeti krvavu mokraću i to može izgledati uistinu impresivno
i dramatično a nastaje kao posljedica pucanja proširenih vena ispod sluznice
početnog dijela mokraćne u dijelu mjehura koji upravo prelazi u mokraćnu cijev.
Tim načinom izazvano krvarenje može dovesti do zgrušavanja krvi u mokraćnom
mjehuru što dodatno oteža vec narušeno mokrenje i iziskuje brzu intervenciju
urologa. Krvava mokraća javlja se i kao posljedica upala mokraćnog mjehura koje
opet nastaju uslijed nedovoljnog pražnjenja mokraće a ta zadržana mokraća nudi
upravo idealne uvijete za razvoji mikroorganizama i posljedične upale. Osim
moguceg krvarenja zbog upale, sama infekcija zaostale mokraće u znatnoj mjeri
pojačava i smetnje s mokrenje na način da bolesnik mora sada mokriti znatno
češce, otežanije a dosta često i uz naglašenu bol. Zbog povrata mokraće prema
mokraćovodu i bubregu lako se razvije akutna upala bubrega sa svom ozbiljnošcu
koje ta bolest donosi a moguće je širenje mikroorganizama u krv, stanje koje
zovemo urosepsa, kada uistinu, i život može biti ugrožen. Vrlo često je upala
mjehura mjesto odakle se mikroorganizmi šire i prema sjemenicima izazivajuci
upalu i potrebu za hitnim liječenjem a zbog prodora bakterija u prostatu razvija
se i njena upala. Zbog zaostajanja mokraće tijekom vremena u mjehuru mogu nastati
kamenci koji mehaničkim trenjem izazivaju ozljede i pojavu krvave mokraće a
nije rijetko vidjeti i rak mokraćnog mjehura koji prokrvari i izazove alarmantno
stanje. I ova kao i ranije navedene moguće komplikacije više su nego razlog
da se čovjek javi na pregled već u razdoblju kada se pojave prve smetnje s mokrenjem
da bi se pravilnim terapijskim zahvatom ili odgovarajucim praćenjem preduprijedila.
Vidimo da se iza bolesti kojoj smo dali ime <dobroćudno uvećanje prostate>
često krije niz poremećaja zdravlja koje nije baš <dobroćudno>. Dapaće,
i samo uvećanje prostate kada je zapušteno a i popratne komplikacije koje može
izazvati dovodi ponekad u pitanje i sam život. Upravo zato dobro je znati i
prepoznati koji su to znaci odnosno simptomi koji karakteriziraju ovu bolest.
Kada se oni uoće slijedi potrebna specijalistička, urološka dijagnostika i terapija
o kojoj ćemo nešto više reći u slijedećem napisu.
KAKO DIJAGNOSTICIRATI I LIJEČITI
DOBROĆUDNO
UVEĆANU PROSTATU?
Dijagnoza (kako utvrditi postojanje «dobroćudnog uvećanja
prostate»?)
Danas kada kažemo «dobroćudno uvećana prostata», znači da smo vec
zapravo postavili dijagnozu, dakle završili jedan niz liječnickih i laboratorijskih
pregleda koji su nam omogučili kazati da se radi upravo o toj bolesti. No bolesnik
dolazi urologu sa svoji smetnjama, sa znacima bolesti koji su vezane za različite
oblike i različiti intenzitet poremećaja mokrenja (učestalo mokrenje, slab mlaz
mokraće, prekidanje mokrenja, noćno mokrenje, osjet nepotpunog izmokravanja,
pečenje kod mokrenja itd.) i danas se skup svih tih smetnji objedinjuje u nazivu
«simptomi donjeg dijela mokraćnog sustava» - u anglosaksonskoj literaturi
poznatih kao LUTS (Lower Urinary Tract Symptoms). Zadaća urologa je utvrditi
da li su ti znaci poremećaja mokrenja uzrokovani uvećanom prostatom i naravno
potom ih liječiti za što je potrebno napraviti niz postupaka, pregleda i laboratorijskih
analiza, ciji nam rezulatat omogućuje da kažemo radi se o «dobroćudnom
uvećanju prostate».
Početak razjašnjenja smetnji bolesnika započinje njegovim razgovorom s urologom
tijekom kojeg je potrebno što preciznije razjasniti kakve smetnje bolesnik ima,
kojeg su intenziteta i od kada traju. Pri tome je od posebnog značaja saznati
boluje li osoba od drugih bolesti koje se u jednom svom djelu manifestiraju
i poremećajima mokrenja ( «šecerna bolest», stanje iza «moždane
kapi» ili druge), te uzima li neke lijekove koji također mogu remetiti
mokrenje.
S ciljem što preciznijeg utvrđivanja jačine znakova bolesti (jačine «simptoma»)
i stupnja poremećaja kvalitete života onoga koji se javlja na pregled, urolozi
se već dugo trude napraviti jedan što prihvatljiviji, univerzalni, sklop pitanja
čiji se odgovori boduju. Zbroj bodova dobivenih odgovaranjem na ovih pitanja
služi nam za procjenu stupnja bolesti i stupnja poremećene kvalitete života
i služe između ostaloga za odabir načina liječenja. Taj sustav bodovanja tegoba
međunarodno je prihvaćen i u urologiji poznat kao «međunarodni sumarni
rezultat znakova bolesti prostate» («Internationale Prostata-Symptomscore»,
skraceno: IPSS). Ovo bodovanje («anketa»,»test») znakova
bolesti provode bolesnici samostalno ili uz pomoć liječnika (urologa) a preporućena
je kao obavezna za sve liječnike koji se bave smetnjama uzrokovanim uvećanjem
prostate pri prvom pregledu ali i kasnije, u sklopu kontrolnih pregleda, da
bi se tako pratilo rezultate liječenja. Kako to u stvarnosti izgleda? Zapravo
radi se o jednostavnoj križaljci slijedećeg izgleda (slika 1.)

U prvom stupcu, s lijeve strane (zatamnjeno) napisano je 8 pitanja,
a u prvom retku ponudeno je 6 odgovora na ta pitanja. Zadatak bolesnika (urologa)
je zaokružiti broj koji se nalazi na križanju retka s pitanjem i stupca s najprihvatljivijim
odgovorom. Prvih sedam pitanja kojima želimo dobiti što kvalitetnije odgovore
o urološkim znacima bolesti («simptomima bolesti» što oznaćujemo
slovom S =!), a samo jedno pitanje (8.) koristi nam za utvrđivanje «kvalitete
ivota» bolesnika (što oznacujemo slovom L = u zadnjem redu
tabele). Zaokruene bodove za prvih sedam pitanja zbrojimo a dobivena vrijednost
predstavlja brojčano izraženu «težinu simptoma bolesti» i maksimalno
može biti 35 bodova dok je odabir broja koji opisuje stanje čovjeka s smetnjama
maksimalno 6 i znači njegovu procjenu kvalitete ivota. Rezultat takvog
testiranja omogućuje nam da znake bolesti (simptome) rangiramo prema za sada
predloženom načinu u tri grupe:
bodovi od 0 – 7 = lagani znaci bolesti («lagani simptomi»)
bodovi od 8 - 19 = umjereni znaci bolesti (umjereni «simptomi»)
bodovi od 20 – 35 = teški znaci bolesti (teški «simptomi»)
Pa recimo dobiveni rezultat koji bismo izrazili «formulom» S=6 L=1
znaci da bolesnik ima lagane znake bolesti prostate s dobrom kvalitetom života
što bi mogao podnijeti do kraja svog vijeka itd.
Iza ovog razgovora i testirana slijedi ono što uobičajeno zovemo pregled. Bolesnik
se treba posve skinuti radi općeg tjelesnog pregleda s jedne strane, a s druge,
radi orijentacije o eventualnom oštečenju drugih tjelesnih sustava (orijentacioni
neurološki pregled).
Centralno mjesto pregleda još uvijek zauzima pregled prostate prstom kroz završni
dio debelog crijeva. Smještaj prostate ispred završnog dijela debelog crijeva
na koje je praktički naslonjena i odijeljena tek tankom pregradnom opnom omogućava
da ju opipamo prstom i donesemo neke važne prosudbe; Ovim pregledom želimo se
orijentirati o veličini prostate, njenoj čvrstoci (konzistencija) te o eventualnoj
bolnosti na pritisak. Uz to ovim pregledom možemo postaviti sumnju i na neke
druge bolesti prostate od kojih je na prvom mjestu zloćudna bolest – karcinom
prostate. Procjena veličine prostate pregledom kroz debelo crijevo je samo orijentaciona,
i nije sama dostatna za donošenje o načinu liječenja! Pregled prostate kroz
završni dio debelog crijeva je vrlo jednostavna i ne opterećuje bolesnika a
daje niz važnih podataka. Bez obzira na današnji stupanj razvijenosti medicinske
tehnologije (razlicitih dijagnostickih aparata), ovaj pregled je još uvijek
obavezan u pristupu muškom bolesniku sa smetnjama mokrenja!
Laboratorijske pretrage krvi i mokraće imaju za cilj dati nam informaciju o
eventualnim drugim poremećajima i neophodne su u postavljanju dijagnoze dobroćudnog
uvećanja prostate. Važno je posebno istaći da se ove pretrage izvode s ciljem
postavljanja dijagnoze a ne u sklopu pripreme za operativni zahvat pa sukladno
tome nije odmah neophodno učiniti «sve što se može» od laboratorija
jer je to s jedne strane nepotreban trošak a s druge strane nema medicinsko
opravdanje. Kako stoji cinjenica da oko 10% bolesnika s dobroćudnim uvećanjem
prostate nažalost ima i poremecenu funkciju bubrega, uvijek je pravilno kontrolirati
razinu dušićnih spojeva u krvi (kreatinin, urea) te crvenu krvnu sliku koja
u sklopu te pojave može biti poremećena. Pretraga mokraćnog taloga daje dodatne
informacije koje mogu upućivati na upalne promjene ili druga bolesna stanja
(pojava krvi u mokraci kod tumora mjehura itd). Razumljivo je da ako postoje
bolesna stanja druge prirode treba učiniti dodatne, proširene laboratorijske
pretrage.
Kako nažalost kod starijih bolesnika postoji dosta visoka pojava karcinoma prostate,
u dijagnostičkom postupku s bolesnicima starijim od 45 godina, a koji dolaze
sa ranije navedenim smetnjama mokrenja, treba otkloniti sumnju na tu tešku bolesti.
Laboratorijsko određivanje visine antigena specifičnog za prostatu (PSA) upravo
služi toj svrsi i danas predstavlja standardni dio dijagnostičkog postupka.
Kod ove pretrage potrebna je posebna pažnja u interpretaciji i njegovo povišenje
može biti razlogom za dodatne urološke pretrage (uzimanje djelića tkiva prostate
i mikroskopska analiza) a o ćemu odlučuje urolog jer vrijednosti ovog «markera»
mogu biti povišene i kod drugih bolesti prostate.
Urodinamska ispitivanja imaju za cilj objektivizirati smetnje koje bolesnik
navodi, te odrediti mjesto poremećaja (da li je to uistinu uvećana prostata)
koje do njih dovodi. Mjeri se niz vrijednosti vezanih za akt mokrenja i kompjutorski
analizira te potom graficki prikazuje. Jedan od važnijih rezultata je brzina
protoka mokrace (uroflowmetria) i ako je manja od 15 ml/s ukazuje na prisustvo
poremećaja.
U skupinu obaveznih pretraga svakako treba ubrojiti i ultrazvučnu dijagnostiku.
Ona uključuje pregled bubrega, mokraćnog mjehura i prostate pri ćemu nas pregledom
mokracnog mjehura posebno zanima koliko eventualno mokrace ostaje u njemu nakon
mokrenja a ultrazvucnim pregledom prostate kao privi cilj imamo odredivanje
njene velicine i volumena.
Posebno treba istaknuti ultrazvučni pregled prostate kroz završni dio debelog
crijeva. Pretraga jednostavna i slična pregledu prostate kroz debelo crijevo
prstom, a daje nam niz preciznijih podataka o dimenzijama prostate, strukturi
prostatičnog tkiva i drugim bolesnim stanjima od kojih na prvo mjesto treba
staviti rak prostate. Značaj ultrazvuka bolesti prostate nije vezan samo na
dijagnostiku već i na rezultate terapije, a jednostavnost njegove primjene i
relativna niska cijena visoko ga pozicioniraju u skupu dijagnostičkih postupaka
kod ove bolesti.
U nekim slučajevima postoji potreba za proširenjem dijagnostičke palete pa se
tada izvode rendgenološke i endoskopske pretrage (IVU – slikovni rendgenološki
prikaz šupljinskog sustava bubrega, mokraćnih kanala i mokraćnog mjehura,
«uretrocistoskopija» - pregled mokraćne cijevi i mjehura optickim
instrumentom i de.).
Nakon provedenih dijagnostičkih postupaka i postavljene dijagnoze dobroćudnog
uvećanja prostate slijedi liječenje.
Terapija (kako se liječi dobroćudno uvećana prostata danas? – za naslov)
Liječenje dobroćudno uvećane prostate ovisi o slijedećim faktorima: veličina
prostate, općeg stanja bolesnika, očekivane dužine života i konačno o stupnju
bolesti. Generalno se terapija dijeli na takozvanu neoperativnu (konzervativni
tretman) i operativnu.
Pojava znakova oboljenja i tijek bolesti uvećane prostate karakteriziran je
polaganim napredovanjem što rezultira povremeno jače naglašenim smetnjama
pa potom gotovo njihovim posvemašnjim prestankom. Dakle, bolest se javlja u
intervalima i kada u sklopu ispitivanja bolesnika o tegobama nađemo da je ranije
spominjani broj bodova manji od 7 (IPSS < 7), možemo samo pratiti bolesnika
ali uz uvjet da mu jasno stavimo do znanja činjenicu napredovanja bolesti te
potrebu redovitih kontrola. U ovom, prvom stadiju bolesti, osim općih mjera
(reguliranje stolice, više kretanja, izbjegavanje boravka i sjedenja na hladnom,
redukcija tjelesne težine, hrana bez jakih začina, uzdržavanje od pijenja alkohola
i dr.) bolesniku se mogu savjetovati i biljni preparati (fitoterapija) ali opet
uz naglasak na tome da se uvećanje prostate neće smanjiti i da su kontrole i
nadalje potrebne. Poznati su preparati na stranom i našem tržištu od palminog
sjemena (Serenoa repens), korijena koprive (Urtica rad.), bundevinog sjemena
(Curcubitas pepo) itd. koji mogu u izvjesnoj mjeri, kroz odredeno vrijeme umanjiti
početne poteškoće vezane za uvećanu prostatu.
Dr.med.
Željko Petek, specijalist urolog
Privatna
specijalistička urološka ordinacija
Osijek,
A. Hebranga 67.
tel. 031/358-353