DOBROĆUDNO UVEĆANJE PROSTATE
                                                                                                  <Hyperplasio prostatae benigna>

                                                                                                                        Uvod
Dobroćudno uvećanje prostate s svim posljedicama koje sa sobom može donijeti predstavlja stalnu aktualnu medicinsku i društvenu temu kako u svijetu tako i kod nas. Sa medicinskog i istraživalačkog aspekta još uvijek je itekako interesantna zbog niza nepoznanica koje do kraja treba rasvijetliti, a društvenog aspekta zahtijeva za nadolazeće generacije uvijek nova pojašnjena o prirodi bolesti i upute o načinima njenog liječenja. Nažalost, na našim prostorima regija spolovila i spolnih organa je još uvijek tema o kojoj se relativno malo i teško govori što u velikom broju slučajeva dovodi do uznapredovalih bolesnih stanja i dugotrajno prisutnih tegoba i onda kada se one mogu relativno uspješno rješavati. Gotovo da se radi o tabu temi koja se počinje rasvjetljavati u stanju kada intenzitet tegoba postane takav da poremećaj zdravlja zabrinjavajuči a komoditet onoga koji ima tegobe, dakle kvaliteta života bolesnika, bitno poremećen. Ne rijedak slučaj kod nas je javljanje k urologu tek u fazi bolesti kada je mokrenje posve onemogućeno i kada zapravo postojeće stanje zahtijeva hitnu specijalističku intervenciju. U isto tako ne rijetkim slučajevima, s manje burnim znacima poremećaja mokrenja, bolesnik dolazi na pregled kada su tihe popratne tegobe u znatnoj mjeri narušile funkciju drugih organa, posebno funkciju bubrega, na način da su ti poremećaji postali vodeći i takvi da se bolesnik ipak javlja liječniku. Zašto je to tako?. Vjerojatno ima niz mogućih objašnjenja, no u standardnom predlošku obično se kaže da je tako stanje posljedica nedovoljne medicinske prosvjećenosti ali općeg kulturelnog stanja društva. Kod nas se još uvijek često čuje, vezano za poteškoće mokrenja kod muškarca srednje i starije dobi komentar u smislu: <pa tako je mokrio ( s takvim smetnjama!) i moj otac i djed i pradjed a doživjeli su takvu i takvu dob>. Dakle hoće se reči da je određena <pojava> shvaćena kao nešto normalno ćemu se ne mora posvećivati posebnu pažnja a kamoli ne medicinsku! Takvo stajalište danas više ne možemo prihvatiti niti sa stanovišta medicine u cjelini a niti sa stanovišta pojedinca odnosno društva u cjelini. Ako bismo prihvatili taj stil ocijene života i načina življenja onda bi po usporedbi jednako tako bilo posve nepotrebno voziti se autom, gledati televiziju, telefonirati i još štošta, jer to nisu radili naši predi. Uz dužno poštovanje prema našim precima, ljudski rod na svim poljima napreduje i mi jesmo i trebamo biti korisnici tog napretka kada god je moguće. Tim više, što ipak na kraju, i uza svo trpljenje onoga koji ima smetnje vezane za povećanu prostatu, slijedi liječenje koje tada može biti u znatnoj mjeri i kompliciranije te jasno i skuplje. Urologija je upravo ona specijalistička grana medicini koja se bavi izmedu ostalog i bolestima muških spolnih organa, dakle i bolesti dobroćudno uvećane prostate, što kirurškim liječenjem što ne kirurškim liječenjem, a naša sreća se sastoji u činjenici do ovu specijalističku djelatnost u našoj zemlji imamo dobro razvijenu. Koristimo to da bismo živjeli zdravije i ugodnije.
                                                                                                                    Anatomija
Prostata (predstojnica, kestenjača) je dakle spolna žlijezda kroz koju prolazi mokraćna cijevi od početka, od izlaska iz mokraćnog mjehura pa u dužini od 3-5 cm da bi dalje kroz mišično dno male zdjelice nastavila do vrha muškog spolovila. Kada kažemo žlijezda, onda mislimo na onaj dio našeg tijela, onaj organ koji nešto izlucuje van tj. u dio mokraćne cijevi koja kroz prostatu prolazi, ili unutar našeg tijela ( u krv ili limfu) kao što je to slučaj kod nekih drugih žljezdanih organa. Možemo reci da žljezdani dio prostate izlučuje u mokraćnu cijev tekući sadržaj koji se u času ejalukacije miješa sa izlučevinama drugih žlijezda spolnog sustava i zajedno sa sjemenom (spermijima) čini ono što uobičajenim rječnikom zovemo sjemena tekućina (sperma). Dakle prostata je gradena od mikroskopskih složenih žljezdanih elemenata obloženih mišicno-vezivnim tkivom koje kada se u času ejakulacije grči, istiskuje prostatičnu žljezdanu tekućinu u mokraćnu cijev. Koliko god to i ovako pojednostavljeno izgledalo komplicirano, potrebno je znati kako bi se razumjelo ne samo niz događanja vezanih za dobroćudno uvećanje prostate već i za druge bolesti i stanja vezanih za spolno mokraćni sustav muškarca. Još jednom je važno istaci da početak mokraćne cijevi prolazi kroz prostatu radi svih onih mehaničkih zbivanja koja nastaju kod uvećane prostate a vezani su za nje odnos upravo prema tom djelu mokraćne cijevi i njenog izlaska iz mokraćnog mjehura. Detaljniji anatomski dijelovi prostate jesu značajni ali prelaze okvire ovog teksta.
                                                                                                                      Etiologija
Odgovor na pitanje što to dovodi do povećanja prostate i svih tegoba koje tada nastaju izuzetno je složen i nažalost još ne u potpunosti razjašnjen. Prije i same naznake mogućih uzroka treba napomenuti da je funkcija prostate usklađena, sinhronizirana s nizom izuzetno složenih zbivanja u našem tijelu (hormonalnih, kemijskih, biokemijskih i dr.) koji kada su funkcionalno uredni, rezultiraju dobrom spolno-mokraćnom sposobnošću. Tu posebno valja naglasiti usku povezanost i ovisnost hormonalne funkcija sjemenika (testisa) i prostate čija neusklađenost po nekim teorijama i jeste osnova za početak dobroćudnog prostatičnog uvećanja. Ukratko, sjemenici (testisi) izlučuju muški spolni hormon testosteron, koji se unutar stanica prostate, a pod utjecajem enzima 5-a-reduktaze pretvara u još djelotvorniji androgen dihidrotestosteron a koji je izmedu ostalog odgovoran za razvijanje tjelesnih karakteristika muškarca (grada tijela, raspored dlaka, snaga mišića itd.) čija razina je niska do dobi od kojih 10 godina života. U istom tom periodu i prostata je malena a počinje rasti zajedno s pojačanim izlućivanjem muškog spolnog hormona (testosterona) što sve zajedno zovemo fazom puberteta kod muškarca. Svoju konačnu veličinu prostata doseže koncem puberteta i zadržava je na toj razini do dobi od kojih 40-50 godina života a upravo je to i vrijeme kada razina muškog spolnog hormona (testosterona) počinje opadati. S druge strane, upravo u toj dobi počinje i pojavljivanje bolesti dobroćudnog uvećanja prostate s nalazom povišenih vrijednosti dihidrotestosterona unutar uvećane prostate što je i bio razlog za proučavanje meduodnosa hormonalne funkcije i pojave bolesti. Ostaje činjenica da se prostata neće razviti u onih muškaraca kod kojih je hormonalna funkcija testisa zapriječena još u djetinjstvu i da ce zakržljati ako se hormonalni utjecaj testisa iz bilo kojeg razloga zapriječi u razdoblju kada je prostata normalne veličine i funkcije. No kod vec razvijene bolesti (dobroćudno uvećanje prostate!) izostanak utjecaja muškog spolnog hormona testosterona neće dovesti do njenog vraćanja na normalnu veličinu.
Za razjašnjenje same bolesti i njezinih znakova osim istraživanja uzroka o njenom nastanku o ćemu je ranije nešto rečeno, treba barem okvirno vidjeti s ćime bivaju zapravo izazvane smetnje koje bolesnik ima. Kako to prostata raste i što remeti svojim rastom? Kako taj rast pogoršava normalno stanje mokrenja?
Rekli smo opisujući prostatu da ona obavija početni dio mokraćne cijevi i da je gradena od žlijezda koje se otvaraju u mokraćnoj cijevi. Zapravo radi se o dvije grupe žlijezda, jedne koje su bliže mokraćnoj cijevi (<periuretralne žljezde>) i druge grupe koja je nešto dalje od mokraćne cijevi. Okvirno to možemo zamisliti kao dva žljezdana <omotača> od kojih je kod pojave bolesti posebno važan ovaj uz mokraćnu cijev jer je zapravo on onaj koji se počinje uvećavati potiskujuci drugi žljezdani sloj u stranu, prema van s jedne strane, a s druge strane vršeći pritisak na mokraćnu cijev koja se tako prividno sužuje. Možda je to jednostavnije objasniti slikom: (Slika 1). Na slici je jasno vidljivo da prostata u cijelosti postaje povečana s jedne strane a da mokraćna cijev postaje sve više vijugava i spljoštena
te tako zapravo prividno sužena. Stvarno suženje mokraćne cijevi spada u grupu drugih bolesti iako su neki od simptoma slični ili istovjetni.
                                     

Slika 1. uvećanje prostate u fazama rastom prema periferiji i prema mokraćnoj cijevi
Dakle sada se lakše može objasniti zašto nastupaju poremećaji mokrenja. Protok mokraće kroz spljoštenu i vijugavu mokraćnu cijev postaje otežan i usporen s svim drugim znacima bolesti koji prate uvećanu prostatu.
Simptomi bolesti <dobroćudno uvećane prostate>
Dobroćudno uvećanje prostate odvija se sporo i s različitim znacima poremećaja mokrenja koji se generalno mogu podijeliti u dvije grupe. S jedne strane se javljaju smetnje koje nastaju kao poremećaj pražnjenja mokracnog mjehura (opstrukcijski simptomi) a s druge strane znaci bolesti koji nastaju kao posljedica poremećaja punjenja mokraćnog mjehura (iritacijski simptomi). Sama veličina prostate nije uvijek proporcionalno praćena s intenzitetom znakova bolesti. Nekada će velika prostata dati relativno skromne simptome bolesti dok s druge strane relativno malo uvećanje prostate može rezultirati izrazitim tegobama bolesnika. Ova bolest dijeli se obično u tri stadija od kojih svaki zaslužuje poseban opis.
Pocetak bolesti (stadij I) karakteriziran je na početku relativno blagim smetnjama od kojih bolesnik primjecuje učestalije mokrenje danju te potrebu za mokrenjem noću jedan ili više puta. Ponekad se na početak mokrenja mora pričekati a snaga mlaza mokraće biva slabija (<mokrenje prema vrhovima cipela>). Povremeno se kod bolesnika javlja jak nagon na mokrenje a u nešto izražajnijem obliku rezultira i nekontroliranim bijegom dijela mokraće zbog hitnog poziva koji se ne uspije realizirati. Tiha i spora pojava ovih smetnji upravo je razlog da se bolesnik na neki način na njih navikne, da se s njima saživi i da ih upravo kao takve shvati kao nešto normalno, nešto zbog čega se ne treba javiti na pregled. U ovoj fazi bolesti mokraćni mjehur se još uvijek u potpunosti prazni iako se mora jače angažirati što rezultira postepenim zadebljanjem njegove stjenke a jednako tako i njenim postupnim iscrpljenjem. Da bi poboljšao mokrenje bolesnik se dodatno napinje i često bira određeni povoljniji položaj. Ukoliko se liječenje ne započne vec u ovom stadiju bolesti teškoće se pojačavaju, bolest napreduje i prelazi u svoju drugu fazu.
Drugi stadij bolesti karakteriziraju uznapredovale tegoba. Napor mokraćnog mjehura da savlada prepreku koja je nastala uvećanjem prostate rezultira njegovim zamaranjem. Mokraćni mjehur <popušta> (stručno početna dekompenzacija) i ne uspijeva u potpunosti istisnuti prisutnu mokraću te nakon mokrenja u mjehuru ostaje njezin dio u pravilu više od 1 decilitar. Mlaz mokraće postaje naglašenije slab, ponekad s prekidima mokrenja a nakon završetka mokrenja dolazi do naknadnog prokapavanja ili curenja mokraće. Broj noćnih ustajanja radi mokrenja se povečava i opće stanje čovjeka biva slabije. Ako se niti s ovakvim smetnjama bolesnik ne javi urologu i ne započne adekvatno liječenje bolest ce napredovati i preći u slijedeču još težu fazu:
Potpuno popuštanje mokraćnog mjehura (III stadij) se stručno naziva stadij dekompenzacije i izrazito je ozbiljno stanje. U ovoj fazi bolesti mokraćni mjehur se puni no pražnjenje zbog svoje posvemašnje slabosti ne uspijeva izvršiti i tako dolazi do <prelijevanja> mokraće što ne rijetko i bolesnici i njihova okolina interpretiraju u smislu da je s oboljelim sve u redu, dapače, da mokri više nego obično. Zbog veličine prostate može doći s otežanog doticanja mokraće iz bubrega u mjehur što rezultira širenjem kanala bubrega i mokraćovod i više ili manje naglašenim poremećajima bubrežne funkcije. Konacno, ovaj stadij nerijetko rezultira posvemašnjom nemogučnošću mokrenja što ipak dovodi bolesnika urologu.
Bolest dobroćudnog uvećanja prostate osim navedenih simptoma mogu dodatno otežati komplikacije koje nastaju kao nuspojava mehaničkog i iritacijskog utjecaja.
Bolesnik nerijetko primijeti krvavu mokraću i to može izgledati uistinu impresivno i dramatično a nastaje kao posljedica pucanja proširenih vena ispod sluznice početnog dijela mokraćne u dijelu mjehura koji upravo prelazi u mokraćnu cijev. Tim načinom izazvano krvarenje može dovesti do zgrušavanja krvi u mokraćnom mjehuru što dodatno oteža vec narušeno mokrenje i iziskuje brzu intervenciju urologa. Krvava mokraća javlja se i kao posljedica upala mokraćnog mjehura koje opet nastaju uslijed nedovoljnog pražnjenja mokraće a ta zadržana mokraća nudi upravo idealne uvijete za razvoji mikroorganizama i posljedične upale. Osim moguceg krvarenja zbog upale, sama infekcija zaostale mokraće u znatnoj mjeri pojačava i smetnje s mokrenje na način da bolesnik mora sada mokriti znatno češce, otežanije a dosta često i uz naglašenu bol. Zbog povrata mokraće prema mokraćovodu i bubregu lako se razvije akutna upala bubrega sa svom ozbiljnošcu koje ta bolest donosi a moguće je širenje mikroorganizama u krv, stanje koje zovemo urosepsa, kada uistinu, i život može biti ugrožen. Vrlo često je upala mjehura mjesto odakle se mikroorganizmi šire i prema sjemenicima izazivajuci upalu i potrebu za hitnim liječenjem a zbog prodora bakterija u prostatu razvija se i njena upala. Zbog zaostajanja mokraće tijekom vremena u mjehuru mogu nastati kamenci koji mehaničkim trenjem izazivaju ozljede i pojavu krvave mokraće a nije rijetko vidjeti i rak mokraćnog mjehura koji prokrvari i izazove alarmantno stanje. I ova kao i ranije navedene moguće komplikacije više su nego razlog da se čovjek javi na pregled već u razdoblju kada se pojave prve smetnje s mokrenjem da bi se pravilnim terapijskim zahvatom ili odgovarajucim praćenjem preduprijedila. Vidimo da se iza bolesti kojoj smo dali ime <dobroćudno uvećanje prostate> često krije niz poremećaja zdravlja koje nije baš <dobroćudno>. Dapaće, i samo uvećanje prostate kada je zapušteno a i popratne komplikacije koje može izazvati dovodi ponekad u pitanje i sam život. Upravo zato dobro je znati i prepoznati koji su to znaci odnosno simptomi koji karakteriziraju ovu bolest. Kada se oni uoće slijedi potrebna specijalistička, urološka dijagnostika i terapija o kojoj ćemo nešto više reći u slijedećem napisu.

                                                                                                                        

                                                                            KAKO DIJAGNOSTICIRATI I LIJEČITI
                                                                            DOBROĆUDNO UVEĆANU PROSTATU?

Dijagnoza (kako utvrditi postojanje «dobroćudnog uvećanja prostate»?)
Danas kada kažemo «dobroćudno uvećana prostata», znači da smo vec zapravo postavili dijagnozu, dakle završili jedan niz liječnickih i laboratorijskih pregleda koji su nam omogučili kazati da se radi upravo o toj bolesti. No bolesnik dolazi urologu sa svoji smetnjama, sa znacima bolesti koji su vezane za različite oblike i različiti intenzitet poremećaja mokrenja (učestalo mokrenje, slab mlaz mokraće, prekidanje mokrenja, noćno mokrenje, osjet nepotpunog izmokravanja, pečenje kod mokrenja itd.) i danas se skup svih tih smetnji objedinjuje u nazivu «simptomi donjeg dijela mokraćnog sustava» - u anglosaksonskoj literaturi poznatih kao LUTS (Lower Urinary Tract Symptoms). Zadaća urologa je utvrditi da li su ti znaci poremećaja mokrenja uzrokovani uvećanom prostatom i naravno potom ih liječiti za što je potrebno napraviti niz postupaka, pregleda i laboratorijskih analiza, ciji nam rezulatat omogućuje da kažemo radi se o «dobroćudnom uvećanju prostate».
Početak razjašnjenja smetnji bolesnika započinje njegovim razgovorom s urologom tijekom kojeg je potrebno što preciznije razjasniti kakve smetnje bolesnik ima, kojeg su intenziteta i od kada traju. Pri tome je od posebnog značaja saznati boluje li osoba od drugih bolesti koje se u jednom svom djelu manifestiraju i poremećajima mokrenja ( «šecerna bolest», stanje iza «moždane kapi» ili druge), te uzima li neke lijekove koji također mogu remetiti mokrenje.
S ciljem što preciznijeg utvrđivanja jačine znakova bolesti (jačine «simptoma») i stupnja poremećaja kvalitete života onoga koji se javlja na pregled, urolozi se već dugo trude napraviti jedan što prihvatljiviji, univerzalni, sklop pitanja čiji se odgovori boduju. Zbroj bodova dobivenih odgovaranjem na ovih pitanja služi nam za procjenu stupnja bolesti i stupnja poremećene kvalitete života i služe između ostaloga za odabir načina liječenja. Taj sustav bodovanja tegoba međunarodno je prihvaćen i u urologiji poznat kao «međunarodni sumarni rezultat znakova bolesti prostate» («Internationale Prostata-Symptomscore», skraceno: IPSS). Ovo bodovanje («anketa»,»test») znakova bolesti provode bolesnici samostalno ili uz pomoć liječnika (urologa) a preporućena je kao obavezna za sve liječnike koji se bave smetnjama uzrokovanim uvećanjem prostate pri prvom pregledu ali i kasnije, u sklopu kontrolnih pregleda, da bi se tako pratilo rezultate liječenja. Kako to u stvarnosti izgleda? Zapravo radi se o jednostavnoj križaljci slijedećeg izgleda (slika 1.)
          

          

U prvom stupcu, s lijeve strane (zatamnjeno) napisano je 8 pitanja, a u prvom retku ponudeno je 6 odgovora na ta pitanja. Zadatak bolesnika (urologa) je zaokružiti broj koji se nalazi na križanju retka s pitanjem i stupca s najprihvatljivijim odgovorom. Prvih sedam pitanja kojima želimo dobiti što kvalitetnije odgovore o urološkim znacima bolesti («simptomima bolesti» što oznaćujemo slovom S =!), a samo jedno pitanje (8.) koristi nam za utvrđivanje «kvalitete života» bolesnika (što oznacujemo slovom L = u zadnjem redu tabele). Zaokružene bodove za prvih sedam pitanja zbrojimo a dobivena vrijednost predstavlja brojčano izraženu «težinu simptoma bolesti» i maksimalno može biti 35 bodova dok je odabir broja koji opisuje stanje čovjeka s smetnjama maksimalno 6 i znači njegovu procjenu kvalitete života. Rezultat takvog testiranja omogućuje nam da znake bolesti (simptome) rangiramo prema za sada predloženom načinu u tri grupe:
bodovi od 0 – 7 = lagani znaci bolesti («lagani simptomi»)
bodovi od 8 - 19 = umjereni znaci bolesti (umjereni «simptomi»)
bodovi od 20 – 35 = teški znaci bolesti (teški «simptomi»)

Pa recimo dobiveni rezultat koji bismo izrazili «formulom» S=6 L=1 znaci da bolesnik ima lagane znake bolesti prostate s dobrom kvalitetom života što bi mogao podnijeti do kraja svog vijeka itd.
Iza ovog razgovora i testirana slijedi ono što uobičajeno zovemo pregled. Bolesnik se treba posve skinuti radi općeg tjelesnog pregleda s jedne strane, a s druge, radi orijentacije o eventualnom oštečenju drugih tjelesnih sustava (orijentacioni neurološki pregled).
Centralno mjesto pregleda još uvijek zauzima pregled prostate prstom kroz završni dio debelog crijeva. Smještaj prostate ispred završnog dijela debelog crijeva na koje je praktički naslonjena i odijeljena tek tankom pregradnom opnom omogućava da ju opipamo prstom i donesemo neke važne prosudbe; Ovim pregledom želimo se orijentirati o veličini prostate, njenoj čvrstoci (konzistencija) te o eventualnoj bolnosti na pritisak. Uz to ovim pregledom možemo postaviti sumnju i na neke druge bolesti prostate od kojih je na prvom mjestu zloćudna bolest – karcinom prostate. Procjena veličine prostate pregledom kroz debelo crijevo je samo orijentaciona, i nije sama dostatna za donošenje o načinu liječenja! Pregled prostate kroz završni dio debelog crijeva je vrlo jednostavna i ne opterećuje bolesnika a daje niz važnih podataka. Bez obzira na današnji stupanj razvijenosti medicinske tehnologije (razlicitih dijagnostickih aparata), ovaj pregled je još uvijek obavezan u pristupu muškom bolesniku sa smetnjama mokrenja!
Laboratorijske pretrage krvi i mokraće imaju za cilj dati nam informaciju o eventualnim drugim poremećajima i neophodne su u postavljanju dijagnoze dobroćudnog uvećanja prostate. Važno je posebno istaći da se ove pretrage izvode s ciljem postavljanja dijagnoze a ne u sklopu pripreme za operativni zahvat pa sukladno tome nije odmah neophodno učiniti «sve što se može» od laboratorija jer je to s jedne strane nepotreban trošak a s druge strane nema medicinsko opravdanje. Kako stoji cinjenica da oko 10% bolesnika s dobroćudnim uvećanjem prostate nažalost ima i poremecenu funkciju bubrega, uvijek je pravilno kontrolirati razinu dušićnih spojeva u krvi (kreatinin, urea) te crvenu krvnu sliku koja u sklopu te pojave može biti poremećena. Pretraga mokraćnog taloga daje dodatne informacije koje mogu upućivati na upalne promjene ili druga bolesna stanja (pojava krvi u mokraci kod tumora mjehura itd). Razumljivo je da ako postoje bolesna stanja druge prirode treba učiniti dodatne, proširene laboratorijske pretrage.
Kako nažalost kod starijih bolesnika postoji dosta visoka pojava karcinoma prostate, u dijagnostičkom postupku s bolesnicima starijim od 45 godina, a koji dolaze sa ranije navedenim smetnjama mokrenja, treba otkloniti sumnju na tu tešku bolesti. Laboratorijsko određivanje visine antigena specifičnog za prostatu (PSA) upravo služi toj svrsi i danas predstavlja standardni dio dijagnostičkog postupka. Kod ove pretrage potrebna je posebna pažnja u interpretaciji i njegovo povišenje može biti razlogom za dodatne urološke pretrage (uzimanje djelića tkiva prostate i mikroskopska analiza) a o ćemu odlučuje urolog jer vrijednosti ovog «markera» mogu biti povišene i kod drugih bolesti prostate.
Urodinamska ispitivanja imaju za cilj objektivizirati smetnje koje bolesnik navodi, te odrediti mjesto poremećaja (da li je to uistinu uvećana prostata) koje do njih dovodi. Mjeri se niz vrijednosti vezanih za akt mokrenja i kompjutorski analizira te potom graficki prikazuje. Jedan od važnijih rezultata je brzina protoka mokrace (uroflowmetria) i ako je manja od 15 ml/s ukazuje na prisustvo poremećaja.
U skupinu obaveznih pretraga svakako treba ubrojiti i ultrazvučnu dijagnostiku. Ona uključuje pregled bubrega, mokraćnog mjehura i prostate pri ćemu nas pregledom mokracnog mjehura posebno zanima koliko eventualno mokrace ostaje u njemu nakon mokrenja a ultrazvucnim pregledom prostate kao privi cilj imamo odredivanje njene velicine i volumena.
Posebno treba istaknuti ultrazvučni pregled prostate kroz završni dio debelog crijeva. Pretraga jednostavna i slična pregledu prostate kroz debelo crijevo prstom, a daje nam niz preciznijih podataka o dimenzijama prostate, strukturi prostatičnog tkiva i drugim bolesnim stanjima od kojih na prvo mjesto treba staviti rak prostate. Značaj ultrazvuka bolesti prostate nije vezan samo na dijagnostiku već i na rezultate terapije, a jednostavnost njegove primjene i relativna niska cijena visoko ga pozicioniraju u skupu dijagnostičkih postupaka kod ove bolesti.
U nekim slučajevima postoji potreba za proširenjem dijagnostičke palete pa se tada izvode rendgenološke i endoskopske pretrage (IVU – slikovni rendgenološki prikaz šupljinskog sustava bubrega, mokraćnih kanala i mokraćnog mjehura, «uretrocistoskopija» - pregled mokraćne cijevi i mjehura optickim instrumentom i de.).
Nakon provedenih dijagnostičkih postupaka i postavljene dijagnoze dobroćudnog uvećanja prostate slijedi liječenje.
Terapija (kako se liječi dobroćudno uvećana prostata danas? – za naslov)
Liječenje dobroćudno uvećane prostate ovisi o slijedećim faktorima: veličina prostate, općeg stanja bolesnika, očekivane dužine života i konačno o stupnju bolesti. Generalno se terapija dijeli na takozvanu neoperativnu (konzervativni tretman) i operativnu.
Pojava znakova oboljenja i tijek bolesti uvećane prostate karakteriziran je polaganim napredovanjem što rezultira povremeno jače naglašenim smetnjama pa potom gotovo njihovim posvemašnjim prestankom. Dakle, bolest se javlja u intervalima i kada u sklopu ispitivanja bolesnika o tegobama nađemo da je ranije spominjani broj bodova manji od 7 (IPSS < 7), možemo samo pratiti bolesnika ali uz uvjet da mu jasno stavimo do znanja činjenicu napredovanja bolesti te potrebu redovitih kontrola. U ovom, prvom stadiju bolesti, osim općih mjera (reguliranje stolice, više kretanja, izbjegavanje boravka i sjedenja na hladnom, redukcija tjelesne težine, hrana bez jakih začina, uzdržavanje od pijenja alkohola i dr.) bolesniku se mogu savjetovati i biljni preparati (fitoterapija) ali opet uz naglasak na tome da se uvećanje prostate neće smanjiti i da su kontrole i nadalje potrebne. Poznati su preparati na stranom i našem tržištu od palminog sjemena (Serenoa repens), korijena koprive (Urtica rad.), bundevinog sjemena (Curcubitas pepo) itd. koji mogu u izvjesnoj mjeri, kroz odredeno vrijeme umanjiti početne poteškoće vezane za uvećanu prostatu.

                                                                                                                                                                                Dr.med. Željko Petek, specijalist urolog
                                                                                                                                                                                Privatna specijalistička urološka ordinacija
                                                                                                                                                                                Osijek, A. Hebranga 67.
                                                                                                                                                                                tel. 031/358-353
      

                                                                                              povratak na: teme - naslovnu stranu